Jer imam za koga. Jer imam zbog čega.

Oktobar je. Još jedan. Sedmi u nizu. Nizu osmjeha, suza, kajanja, praštanja, herojstva i stida pred samim sobom. Još jedan najdraži mjesec u godini. Uskoro mi dolazi i jedan od bitnih datuma – šesti rođendan mojih sedam kopčica pod grudima. Još jedan, pa ćemo za svaku kopču imati po godinu života. Poslije… ko će ih više i brojati, samo neka idu.

Nikada vam nisam pisala o tome da mi je nekoliko godina unazad ponekad u misli naviralo isto pitanje: šta ako opet. Dugo sam mislila da ću ako se opet razbolim otići u manastir, u mir, molitvu i sebično lijep kraj ovozemaljskog života. Odlazak od svega, odbijanje terapija se kod većine koji tako odluče smatra herojstvom, a ustvari je pomalo sebičnost, ponekad kukavičluk, proistekao iz toga da ne želimo više patnje, bola i neizvjesnosti. I takva odluka je potpuno razumljiva. Onaj ko odbije bilo koji vid liječenja ustvari je svjestan prolaznosti u ovom svijetu i nebitno mu je koliko će ta prolaznost trajati. Tu nema ničeg veličanstvenog i herojskog. Samo ljudska priroda u svom izvornom i čistom obliku. I ta priroda je bila i moja priroda. A onda se, u nekom trenutku, svako moje “šta ako opet” promijenilo. Dobila sam nešto za šta se držim sa obje ruke, u šta polažem nade i ulažem snove. Dobila sam ljubav. Ovozemaljsku, svjetovnu, opipljivu i vidljivu, sa mirisom i bojom glasa. I shvatila sam da ne postoje oktobri, šifre ili decibeli krikova unutar mene koji ne bi bili ublaženi oblogama te čistote i iskrenosti. Samo bi jedna bol bila neublaživa – odlazak.

U ovom oktobru mnoge su glave ostale bez kose, dok je Zemlja nastavila da se okreće i dalje, bez da ijedne sekunde stane i pokloni se milionima mikrokosmosa onih koji su vrijedni poštovanja. Glave koje su ostale bez kose na ramenima su ispod kojih kuca srce čiji otkucaji vrište imena, datume i uspomene. Te glave su one koje se imaju za šta boriti, te glave se grčevito drže ovog svijeta i trpe sve što im je put kojim idu pripremio. Jer imaju za koga. Jer imaju zbog čega. Te glave su oličenje hrabrosti, te glave zaslužuju ordene i počasti. Jer su to one glave i ona srca koja su ušla u bitke sa sobom samima. Jer su znali u šta ulaze, a ipak su zakoračili. Zašto jesu? Jer su vagali vrijednost onoga za šta se bore, a ne onoga što će da boli. Jer nije svaka bitka za svakoga. U one najteže idu odabrani. Jer imaju za koga. Jer imaju zbog čega.