Šetnja šumom… odavde do beskraja

Kako početi priču o nekome ko vam izmami osmjeh samim svojim postojanjem? Kako god je počeli, završili i kojim god riječima bila protkana nećete je napisati onako kako želite. Bar ja u tome ne uspjevam. Ali pišem i dalje, jer želim da biseri ove moje trilogije znaju da im posvećujem neka mjesta u srcu rezervisana za dragocjenosti.
Ime joj je Nataša. Zovemo je Mašta. Jer ljude zovemo po onome što jesu. Njen hobi je moja najveća ljubav – dječiji osmjeh. Njen posao je moja druga ljubav – šuma. A ona je moj Heroj, samo moj. 
Teta Mašta je moja dragocjenost. Moje divno ime daleke Rusije, srca velikog kao sibirska prostranstva, toplog kao večernje sunce Jadrana. Spaja nas jedna velika ljubav, ona najiskrenija – dječija. Spajaju nas bajke u koje me je pozvala da uđem i ispišem po koju riječ. Spajaju nas znatiželjni pogledi i bojama umazane nespretne ručice. Kafe protkane pokojom bojom i patinom od čistog zlata.
Ušla mi je u život tiho, koračajući putanjom sopstvenog stradanja, ukrštajući staze sa mojim puteljcima koji su još krvarili. I sebično, kao da sam na to čekala u svim danima svog velikog bola, oslonila sam sve svoje tuge na to naizgled krhko tijelo, dušu od meda i volju od čelika koji su se krili u njoj. Danas mi se čini kao da je oduvijek bila tu, kao da sam je čekala na nekom raskršću znanom i suđenom samo nama dvjema, onom na kome ćemo podijeliti ono što sa drugima ne možemo.
Često mi ispriča neki svoj san, drugim ljudima poznat pod imenom plan. I kaže da samo nas dvije to možemo. Ljubomorno, sačuvam taj trenutak u najdubljem kutku srca i ne dozvoljavam da se bilo ko približi onome što je samo naše. A naše je  štošta, pa i moji medaljoni koje ne sklanja od srca.
Ona me je izliječila od neizlječivog. Oporavila me je od tuge, samoće, bescilja u koji sam zalutala tražeći put do spstvenog novog života. Učinila je da budem nečija – kreativna inspiracija, teta iz vrtića, bajka i vila. Neke sasvim obične vikende ispunila je dječijim osmjesima. I, iako nas razdvajaju godine, zanimanje, karakteri i navike, u našim keativnim svjetovima znale smo da imamo nekog svog. Ja sam imala nju. Ona je imala nas – djecu i mene. Ponekad je bolilo jako, onako kako zna da boli samo ono čemu ne znamo ni ime, a onda je dolazio poslednji dan u sedmici, dan kada je to sunce u njenoj kosi posipalo moj put najljepšim kreacijama koje su nespretne male ruke stvarale uz našu pomoć. I tada je sve bivalo u redu.
I tako je prošlo skoro tri godine. Dala mi je mnogo. I duguje mi još ponešto: da se osmjehuje, da bol nosi tako da joj pristaje, da korača u ritmu svojih snova. Poneki djelić svoje voljene šume. I jednu šetnju po mašti, odavde pa do beskraja. Ali ona to zna. Duše znaju.