Kada nam Božija milost udahne prvi plačni udah i svjetlost sunca u zjenice, odredi nam i broj otkucaja koje će naše srce napraviti. Od tog trenutka, jedino što je u našem ovozemaljskom životu sigurno jeste prolaznost. A ona je i ono što najviše boli.
Dana kada sam odlučila da pišem ovaj tekst pitala sam je, nju koju sam posmatrala dok je gubila najvoljeniju, kako je kada padne zavjesa, kada odu oni za čiji život se borimo. Oćutala je nekoliko trenutaka, kao da smišlja najdužu rečenicu od postanka svijeta. Izgovorila je jednu riječ: preteško. U tih osam slova stalo je 11 godina bola i patnje. I sve godine koje su došle poslije. Grč na licu je rekao i više od toga.
“Majku sam izgubila kada sam imala 27 godina. Ona je imala 52 godine. S tim se ne pomiriš nikad, ali ona je bila primjer izdržljivosti i kad je bilo najteže. Osjećam ljutnju, bijes, tugu, nemoć zbog svega što bih joj rekla a ne mogu. Ali opet, zbog svega što je bila, ona je i dalje tu. I sretna sam jer znam da me i sada gleda, negdje sa neba.”
Vesna, 30 godina
Ja sam gubila mnogo. Previše. Gubila sam velike i male. One koje sam znala dugo i one manje poznate. Gubila sam dovoljno da se naviknem na gubitke. i da shvatim da smrt ne briše one koji su veliki. To je moda za amatere. Heroji ne umiru. Samo prestaju da dišu. Nedisanje i nepostojanje su potpuno različiti.
On je bio moj prvi gubitak. Prva suza u toj ogromnoj zgradi bola. Onaj s kim sam gledala zalaske sunca kroz zatvorene prozore bolničke trpezarije. Otišao je, ne dočekavši da ostvari snove, ispuni želje, poleti i zavoli život. Ja sam ostala, zbunjena i okrnjena za jednu mrvu hrabrosti. I čini mi se da je ni danas nisam pronašla, ni u jednom heroju kojeg sam poslije srela. I pitam se i danas, šta mi je to ostalo kada je A. otišao? Šta je ostalo kada se spustila zavjesa njegove životne predstave i naše zajedničke borbe? Ostala je praznina. Ostalo je sjećanje na predugačke dane koji su kratko potrajali. Pelin. Med. Suze. Osmjesi. Drhtava podrška dok se oslanjamo jedno na drugo. Njegov žal za onom koju je volio. Moj žal za njim. Neizrecivo.
Poslije njega sam gubila i dalje. Neki rastanci su bili manje, neki više bolni. Svaki me je obilježio. I naučio da smrt nije kraj, samo novi čin ove naše životne predstave.
Kada odu oni koje volimo, sam odlazak nije bolan koliko ono što dolazi poslije. Praznina koja ostane uvijek je proporcionalna količini ljubavi koju smo od njih dobijali. Tako je i sa kajanjem, preispitivanjem sopstvenih grešaka, razmišljanjem šta smo mogli a nismo uradili i šta smo uradili a nismo trebali. I šta to ostane iza onih koji odu? Crna kesa, teška najviše dva kilograma, nešto sitnog novca i nekoliko papira – stvari tek toliko da dvije osobe nemaju šta da ponesu. To je svo bogatstvo koje čojek ostavi iza sebe. Često pomislim, zar je to sve što ostane iza jedne Božije tvorevine, veličine zvane čovjek?! Zar je to sve što nam ovozemaljski dani mogu ostaviti “u amanet”?! I shvatim da je ona druga kesica, nama nevidljiva, ustvari ono po čemu će nas jednom pamtiti: koliko smo srca zagrijali, koliko dječijih osmjeha nacrtali, koliko zagrljaja smo dali, koliko smo voljeli. To je ujedno i sve što se na poslednjem ispitu računa.
“Kad se čovek rodi, ceo svet se raduje, a samo on plače. Ali treba da živi tako da, kad umre, ceo svet plače, a samo on se raduje.”
Patrijarh Pavle
Heroji ne umiru. Dobri ljudi ne umiru. Hrabri ljudi ne umiru. Oni koje volimo ne umiru. Naše srce novi je hram njihove duše. I tako biva dok god nam duša ne napusti ovaj i useli se na neki drugi svijet... onaj u kome se ponovo srećemo. Nema kraja.