Ako sam nešto u životu ikada znala, onda sam znala da se poigram riječima. Ovaj put nisam uspjela. Niti sam željela išta iz ove ispovijesti izostaviti. Zato vam Aleksandrinu priču donosim “sirovu”, naizmjenjenu, okrnjenu samo za neke detalje koji se tiču dijagnoza i terapija. To vas svakako i ne zanima. Nisam poštovala ni svoje pravilo predugačkih tekstova. Jednostavno, jedno punoljetstvo obilježeno C sudbinom zalužuje sve moguće redove ovog svijeta.
“Ja sam Aleksandra, 22-godišnjakinja, zaljubljena u život, u osmjehe svih koje volim. U horoskopu riba. Naročito osjećajna i osjetljiva. Osoba koja ne žali pokazati emocije, nikada, bez razlike kakve su i koliko su teške. Volim postavljati pitanja, na koja uvijek očekujem iskrene odgovore. Ne volim bahatost, nerazumijevanje, niti osobe kojima se život i sve sto se u njemu dešava svodi na matematiku sa prostim rezultatom bez nekog naročitog ulaganja sebe, vec sve rade po šablonu koji im je nametnut i pomno ga prate. Vjerujem u Boga, u vjeri i vjerovanju u bolje i srećnije sutra pronalazim određenu snagu. Vjerujem u ljudsku dobrotu, toliko da je često i idealizujem, posve nesvjesno. Obožavam šetnje, muziku, djecu, zagonetnu tišinu, lijepe riječi i znake pažnje, sunčane dane, ali znam se obradovati i onim kišnim, tmurnim jer ništa manje oni nisu vrijedni od ostalih. Žudim za trajnošću, posvećenošću, kvalitetu osoba, ne stvari. Apsolutni sam nematerijalista i ježim se na one koji to jesu i svakodnevno ističu. Nisam osoba koja može sa svima, prijatelje biram i izabrane izuzetno volim i poštujem. Najboljoj drugarici neizmjerno vjerujem. Živim u petočlanoj porodici, sa roditeljima i dva mlađa brata. Često volim da odlutam u svoj svijet, gdje je sve jednostavno i to mi pomaže da se opustim. Što se tiče mog spoljašnjeg izgleda, imam smeđu kosu i oči, pune usne i lijep osmjeh, bar mi tako svi govore. Nerijetko dugo preispitujem neke odluke, zapravo prije bolesti to je bilo česće, sada kad sam dobila drugu šansu radim to znatno rjeđe, valjda sam navikla da se prepustim, jer kad ako ne sad?!
Moj život prije bolesti trajao je 18 godina, ne baš dovoljno da biste to lako prihvatili, ali je trajao i hvala Bogu traje još uvijek. Rodjena sam 21.02.1994. godine. Dijete koje je putovalo i putuje čitav zivot, u osnovnu školu, srednju i sad na fakultet. 2012. godine sam upisala Filološki fakultet – odsjek za njemački jezik i književnost. Ali to nije dugo trajalo, jer sam se ubrzo razboljela.
Simptomi su počeli u junu 2012. godine, nakon završetka škole. Bili su to fizički simptomi sa blagim bolom u predjelu desne noge ispod koljena, na kosti fibuli. Na prve simptome nisam mnogo obraćala pažnju misleći da je bol od nekog udarca. Krajem avgusta, početkom septembra se pojavio otok i tada sam već osjećala da je tu nešto čudno, što živi i raste u meni. U oktobru sam se javila doktoru.
Emocionalna reakcija na saznanje da postoji mogućnost da se meni dešava takvo nešto, nešto što mi je bilo tako strano, tako tuđe, tako nepoznato, vidljivo samo na televiziji bio je svakako veliki šok. Od prvog momenta kada mi je rečeno sta bi to moglo da bude, i kada je stavljena dijagnoza na papir kao pretpostavka da bi se odradili svi nalazi u sto kraćem roku, do konačne potvrde da je to rak na kosti, u meni su se smjenjivale tolike emocije. Bilo je tu mnogo suza, mnogo straha od nepoznatog, mnogo tješenja same sebe da to vjerovatno nije to. I da ja ne znam kako ću protiv toga. Šta me to sve čeka, bilo je toliko pitanja. Proces liječenja i procenat izlječenja su mi djelovali tako tuđi, tako ne moji, tako sam žarko željela da nikad ni ne postanu moji, jer kako ću ja to, ja koja se bojim obične vakcinacije, kako ću to? U mislima mi je bilo ostaćes bez kose, i ko zna šta jos nosi ova bolest sa sobom. Strah od nepoznatog, a želja za spoznajom istog u sutrašnjici nakon bolesti borile su se u meni tih dana neizvjesnosti. 23. oktobra, nakon svih odrađenih nalaza u Banjaluci, doktori su odlučili da me ipak u potrazi za potvrdom dijagnoze pošalju u Beograd na kliniku za ortopedske bolesti Banjica. I tog 23. naveče sam i započela svoj put u svakom smislu riječi, tada sam donijela odluku da više nema plakanja. Tada sam prestala da se oplakujem i sažaljevam, i tako sam od tada funkcionisala, bila sam eto jaka, trpila sam sve i svašta. Saopštili su mi ono na šta sam se već negdje duboko u sebi bila i pripremila. “Zlocudni je tumor, uradiće se biopsija, leči se 9 meseci do jednu godinu.” A meni u glavi odjekuje to “leči se” jer opet srećnica sam. Zamisli, postoje i oni koji se ne liječe! Sama sebi sam govorila biće sve dobro i skupila sam snagu za sve što dolazi. Tako prosto mora, staviš se u ruke nepoznatih ljudi, koji ce učiniti sve što je u njihovoj moći da bi te spasli i da bi moje povjerenje postalo jače.
Vrijeme tokom liječenja sam provodila u bolnici, svih 12 mjeseci. Kada bih sve spojila možda sam dva mjeseca bila u svojoj kući, ili ipak ni toliko. Vrijeme provedeno u izolaciji, popravljajući krvnu sliku, bilo je mučno, koliko psihički, toliko i fizički. Ali nisam se dala, nisu me ni doktori dali. Borili smo se. Zatvaranje jedne od soba na nepoznato vrijeme bilo je jedna od težih stvari, ja ostajem sama u ta četiri hladna zida, tu provedenih toliko iscrpljujucih sati, čekajući novu infuziju, novu dozu krvi i tako u nedogled nakon svake hemioterapije. Bilo je tu toliko tišine, toliko pitanja, toliko usamljenih sati, toliko nejasnoća. Ali i toliko snage, jer sam na početku nakon prvog šoka i prvih dana suočavanja sa svim tim, zabranila sebi da se sažaljevam, nakon što sam se izvrištala, isplakala, sama sebi zacrtala kako dalje. Savjetovala samu sebe da izdržim i čekala dan kada će sve to biti iza mene. Jer drugačije nije smjelo biti. Bilo je toliko nedoživljenih stvari koje sam žarko željela učiniti, ali su me sprečavala ta četiri zida, i ta krvna slika, a kao brinula sam se šta cu bez kose. Dane kada sam bila kući, koristila sam za kupovinu, iako, iskrena da budem, svaki put kad bih otisla do grada sa štakama i maramom na glavi imala sam više pogleda na sebi nego neka poznata ličnost. Nemojte ljudi to da radite, nije prijatno nama, a vjerujem da u onom momentu kad vas uhvate da neprikladno buljite nije ni vama. Ali hodala sam kad god sam mogla, i gledala ono što meni prija. Jedno čekanje rezultata krvne slike provela sam sjedeći kraj obale Vrbasa, sjedila sam bar tri sata. Bilo je to takvo odmaranje duše i tijela. Svaka nedjelja ujutro kada sam bila u mogućnosti bila je rezervisana za odlazak u crkvu na molitvu, tu sam uvijek okrijepila dušu, ali su bile neizbježne i suze u očima kada bih čula molitvu za moje ozdravljenje. I tako sam zahvalna na tome. Spoljašnji izgled mi se tada promijenio, pored štaka i marame na glavi koje su bile neizostavni dio mene, periku nisam nosila, kupila jesam misleći da neću izaći nikuda bez nje, ali bilo je suprotno nikako je nisam nosila. Bila je neprirodna, ne moja. Nemojte se osjećati manje vrijednima bez kose, uzivajte i tada. Na kraju mi je bilo olaksanje jer glavu operem za minut i manje.
S obzirom na to da sam hemioterapije primala na Institutu za onkologije i radiologije Srbije, na dječijem odjeljenju, bilo je tu mnogo dragih, smiješnih i tužnih trenutaka. Svako novo poznanstvo, svaka nova priča i novo iskustvo djece koja su tu već bila prije mene, ili onih koji su dolazili poslije mene, bio je jedan od tužnih, ali i dragih trenutaka, jer sam u neku ruku, iz današnje perspektive, srećna sto sam ih ppznavala i što ih znam. Kad kažem poznavala, znači da su izgubili bitke, ali postali i veliki heroji, koji su me iz dana u dan oduševljavali svojom hrabrošću. Najdraži trenuci su mi bili oni koje sam provela uz dječaka od dvije i po godine koji me je kupio na prvi pogled, na prvo sve. Kad se sjetim nejga i sad kad pišem o njemu, srce hoće da mi iskoči iz grudi, a suze liju. Toliko je snage i saosjećanja bilo u tom čovječuljku od dvije godine, pamtim sve momente s nnjim od onog momenta kad je dozvolio da mu se približim, svu pažnju prema meni, jer zamislite dvogodišnje dijete koje vam drži oblog na pukloj veni i pita da li ‘boji’ te prekornim očima gleda medicinsku sestru jer se usudila dirati mene, njegovu Sandru. Ostao je u bolnici poslije mene. Sjećam se da je bio malo ljut kad sam došla na prvu kontrolu, jer kako sam se usudila da ga ostavim, kako, e ni sama ne znam kako, jer me je mnogo boljelo, ali se obradovao kada je vidio kako Sanda ima kosu, taman dovoljno da se osjeti pod prstima. Danas, četiri godine poslije liječenja pitam se pitaću se i svake sledeće godine, u kakvog bi to dijete čovjeka izraslo. Ali nije uspio. Bar ne na ovom svijetu. Za mene, uspio je. I mnogo više od toga.
27. novembar je bio dan kada sam završila sa tridesetom seansom zračenja i kada sam izašla sa Instituta, sa nekoliko centimetara kose, osmjehom na licu i suzama u očima jer ostavljam svoje heroje da i dalje biju bitke, ostavljam svoje ‘mave ćevave’, jer tako smo se zvali nekada, a tako bih voljela da sam ih sve mogla povesti sa sobom daleko od tog mjesta. Jer koliko god ja u neku ruku prihvatila bolest i pokazala tom zlu u meni da sam jača, i možda i poslije toga svjesna sebe i svoje snage kako mentalne tako i fizičke, jer sam dva puta u životu učila da hodam, tako bih željela da to ne postoji, da sam svu tu djecu i njihove tužne roditelje upoznala na nekom ljepšem mjestu. Ipak, shvatila sam da su svi oni bili u mom životu iz nekog razloga i da ništa nije slučajno. Od svakoga naučimo ponešto, i sve ima svoju svrhu, koliko god ona nekad bila bolna.
Sa današnjeg ugla gledanja, ljekarima sam veoma zahvalna, svaki od njih koji su me nekad pregledali i učinili velike stvari za mene, ostao je u sjećanju kao dobar čovjek prvenstveno, ne kažem, kao i u svakoj profesiji ima i tu izuzetaka, ali recimo da ih treba razumjeti s obzirom na to koliko pacijenata ima samo dnevno i koliko su to različiti ljudi, sa teškim dijagnozama. Veliko poštovanje imam prema svima njima. Tokom liječenja upoznala sam dva velika čovjeka među doktorima, jednog koji me je uputio za Beograd i drugog koji me je tamo i operisao i spasio.
Život poslije dijagnostikovanja raka, ili bilo koje druge teže bolesti, hvata posve drugu nit i prelazi u drugu dimenziju, u dimenziju u kojoj sebe moramo staviti na prvo mjesto, moramo razgraničiti bitne stvari od nebitnih. Ukoliko prije bolesti nismo bili zadovoljni sobom, sada to moramo biti. Zahtjevati poštovanje koje zaslužujemo i koje pružamo drugima da nam bude uzvraćeno istom mjerom. Nakon svega trebalo mi je neko vrijeme da se prihvatim sa velikim ožiljkom i sa nekoliko kilograma viška. Ali uspjevam i trudim se da se volim i cijenim zbog nekih drugih stvari, a opet na sve to da volim i svoj ožiljak, svoju desnu stranu, iako nije idealna. Šta je to danas uopšte idealno?! Mnoge stvari danas doživljavam drugačije jer sve je to život, postoje usponi i padovi. I treba se prepustiti životu, udisati ga, živjeti i osjećati. U godini dana liječenja sam odrasla prilično, sjećam se komentara medicinske sestre kako kaže: “Ušla si ovdje kao preplašena djevojčica, a nakon godinu dana izlazi djevojka, svjesna sebe.” Godinu dana nakon zavrsetka liječenja, 2014. godine, upisala sam pravni fakultet, promijenila sam izbor, sada obnavljam drugu godinu, ali ne osjećam se kao da nešto gubim, jer svaku godinu poslije doživljavam kao dobitak, a odluku kako ću je iskoristiti donosim sama i doživljavam to sve kao neki balans, nešto izgubim, nešto dobijem, i tako se osjećam ispunjeno i zadovoljno. Najteži ispit sam položila negdje u svijetu, a ne na fakultetu i nije mi stigao sa knjigom u kojoj je objašnjeno kako se polaže, kako da ga savladam, a jesam, uspjela sam, savladala sam ga.”
Život poslije dijagnostikovanja raka, ili bilo koje druge teže bolesti, hvata posve drugu nit i prelazi u drugu dimenziju, u dimenziju u kojoj sebe moramo staviti na prvo mjesto, moramo razgraničiti bitne stvari od nebitnih. Ukoliko prije bolesti nismo bili zadovoljni sobom, sada to moramo biti. Zahtjevati poštovanje koje zaslužujemo i koje pružamo drugima da nam bude uzvraćeno istom mjerom. Nakon svega trebalo mi je neko vrijeme da se prihvatim sa velikim ožiljkom i sa nekoliko kilograma viška. Ali uspjevam i trudim se da se volim i cijenim zbog nekih drugih stvari, a opet na sve to da volim i svoj ožiljak, svoju desnu stranu, iako nije idealna. Šta je to danas uopšte idealno?! Mnoge stvari danas doživljavam drugačije jer sve je to život, postoje usponi i padovi. I treba se prepustiti životu, udisati ga, živjeti i osjećati. U godini dana liječenja sam odrasla prilično, sjećam se komentara medicinske sestre kako kaže: “Ušla si ovdje kao preplašena djevojčica, a nakon godinu dana izlazi djevojka, svjesna sebe.” Godinu dana nakon zavrsetka liječenja, 2014. godine, upisala sam pravni fakultet, promijenila sam izbor, sada obnavljam drugu godinu, ali ne osjećam se kao da nešto gubim, jer svaku godinu poslije doživljavam kao dobitak, a odluku kako ću je iskoristiti donosim sama i doživljavam to sve kao neki balans, nešto izgubim, nešto dobijem, i tako se osjećam ispunjeno i zadovoljno. Najteži ispit sam položila negdje u svijetu, a ne na fakultetu i nije mi stigao sa knjigom u kojoj je objašnjeno kako se polaže, kako da ga savladam, a jesam, uspjela sam, savladala sam ga.”
Аутор је уклонио коментар.
Draga moja Aleks sa ogromnim sjajnim očima koje su bile ukras na nasmejanom lici bez kose. Nadam se da sada shvataš smisao mojih reči da ste vi Posebna Deca 😉