Nebrojeno puta sam čula rečenicu: “Ja se tebi divim, divim se svima vama.” Nebrojeno puta sam odgovorila sa hvala, ali i obrazložila da u meni ili bilo kome ko je uz svoj život dodao slovo C nema ništa za divljenje. Mi smo samo oličenje prirodnog nagona za opstanak jedinke. Mi smo dobro obučena mašinerija za produženje vrste. Ništa više nego bilo koji drugi zemaljski stvor. Od ostatka svijeta nas razdvaja nešto drugo. I istovremeno nas spaja međusobno.
Ime sudbine.
Možda ću zvučati prepotentno ili potcjenjujuće prema drugim bolestima, ali mislim da je rak, tumor, karcinom ili bilo koje ime koje je civilizacija smislila da mu se prikrije prava težina, zapravo nešto s čim živimo i poslije bolesti. Ponekad i prije, noseći neku težinu u grudima, onu kojoj ne znamo ime i razlog. Samo je osjećamo. “Smrtonosna bolest duše”, citiraću po zna koji put gđu Habjanović koja je bolje nego bilo koji medicinski termin opisala uzrok i posljedicu ove bolesti. Jer rak napada tijelo. Ubija dušu.
Često me pitaju kakav je osjećaj. Nedorečeno pitanje. Ali znam na šta misle. Kakav je osjećaj ne brojati dane nego ih odbrojavati? Kako je brojati mjesece unazad? Kako je znati da je smrt izvjesnija nego život?
Osjećaj je fantastičan, bez šale, bez pretjerivanja. Jer tek tada spoznaješ težinu sopstvenih snaga i slabosti. Jer tek kad zagusti otkrivaš ko si.
Onog trenutka kada saznate da bolujete od teško izlječive bolesti koja u svom nazivu nosi tri smrtonosna slova, prvo s čim se borite jeste ustvari saznanje da vam predstoje mjeseci ili godine teškog rada na svom tijelu i umu, rada koji polako postaje jedino što imate, čime se bavite i što vam je dozvoljeno. Taj rad postaje vaš život. I plovite. Kao mornari, ujednačenim tonom obavljate svaku dužnost, iz dana u dan postajete sve bolji. Drugačiji. Teži. Laganiji. Svakakvi. Samo ne onakvi kakvi ste bili prije.