Ime Jelena potiče iz grčkog jezika, od riječi “hele”, što znači sunčeva svjetlost, sjajna i blistava. Prema helenskoj legendi to je bilo ime najljepše žene svijeta, kćerke Zevsa i Lede, sestre Kastora i Poluksa. U Homerovoj Ilijadi je lijepu Jelenu, ženu spartanskog kralja Menelaja ugrabio trojanski princ Paris, sin trojanskog kralja Prijama i zbog toga je vođen dugi i krvavi Trojanski rat.
Ova priča je posvećena jednoj stvarnoj Jeleni našeg vremena, heroju Jeleni, C Jeleni, Jeleni pored koje svakog dana prođe bar stotinu ljudi i ne sluteći šta se krije iza lica jedne naizgled sasvim obične žene u kasnim pedesetim godinama.
57 godina života, hiljade briga i rana, radosti i osmjeha. Žena, heroj sa šifrom, riznica i sebi i drugima. Za sebe kaže da je samokritična i osjetljiva. Iz rodnog Goražda je otišla nošena ratnom stihijom, putevima straha do Foče, malog grada na slavnoj rijeci Drini.
Primjećujem da posjeduje osobine koje su jedne od najčešćih koje se pojavljuju u biografijama i opisima osoba koje su oboljele od malignih bolesti. Međutim, svaka sličnost sa ostalim pacijentima topi se pred simptomima i načinom na koji je njega bolest počela. Zbog toga je Jelenina priča malo drugačija i puno edukativnija od ostalih.
“U 48. godini malo mi je napuklo tkivo pored trojke zuba u donjoj vilici. Moja zubarka je mislila da je to paradentopatija tako da nisam puno obraćala pažnju. Bilo je to 2007. godine, da bi se problemi nastavili i 2008. Godine, kada mi je, u martu mjesecu, zubarka eliminisala taj zub. Poslije mjesec dana meni je rana bila sumnjiva pa sam otišla kod stomatologa, uradili su kiretažu koja je bila jako bolna. Poslije desetak dana počela su da mi se klate još dva zuba pa sam se ponovo obratila struci. Igrom sudbine našla sam se na stomatološkom fakultetu gdje su ustanovili da nije ništa bezazleno i uputili me u Banjaluku.”
Iščekivanje je majka svih bora, slažiće se svi koji su nekada nešto čekali: rezultate, nalaze, dijagnoze. U najvećem broju slučajeva, svi mi čekajući bilo šta drugo, ustvari čekamo bolje dane. Oni uvijek dođu, prije ili kasnije, na lakši ili teži način. Jedno je sigurno: kada ste C, bolji dani su uvijek iza neke staze koja počinje iz samog pakla.
“Tamo sam ležala deset dana i uzeli su isječke da se uradi biopsija. Poslije deset dana poslali su me kući da čekam nalaz. Došao je, strava, šok, nevjerica, stotinu pitanja bez odgovora. Tri dana pakla. A onda vidim da od tog nema koristi i krenem u borbu.”
Kada krećete u borbu gledate samo u ono za šta se borite. Kada je ulog sam život, ne postoji oružje i snaga koje nećete upotrebiti. Biti jak je tada jedina opcija, biti najbolji, najsnažniji, prvi, pa čak I ispred samog sebe. Jer izvrsnost je jedino što spašava. Biti prosječan se ne slaže uz biti C.
“Pripreme za konzilij, na konziliju kažu nalaz nije dobro urađen, predlažu da uzmem kalupe iz Banjaluke i nosim na neku privatnu kliniku u Beograd. Rekli su mi da mi je u pitanju život a da se tu svašta još može naći. Dijagnoza je tada bila Hočkin. Ako sam bila malo došla sebi ovo me je zaista dotuklo. Nalaz iz Beograda je pokazao da je Non Hočkin. Kako u Foči nema hematologa
poslali su meu Sarajevo – Kasindo. Konzilij je odlučio da se uradi radikalna operacija, onda 8 ciklusa R-CHOP terapije, 12 održavanja a posle četvrte terapije uz petu imala sam zračenje za agresivne limfome. Terapije sam podnosila solidno ali zračenje vilice zajedno sa terapijom, e to je već bilo stravično, ali izguralo se važno je da je uspješno, bar zasad. Sad kad odem na kontrolu doktorica kaže da su se sve te muke isplatile i da nisam ni svjesna koliko sam srećna, kakav limfom nosim i šta sam sve prošla a nalazi dobri.”
Drhtavica, noćno znojenje, gubitak kilograma, temperature, otekline i mnogi drugi simptomi propratna su pojava kada ste C. Strahovi, nevjerica, strepnje i iščekivanja ono su sa čim se budimo i liježemo još dugo nakon prestanka bolesti. Za amputirane godine života ne postoji lijek. Za samoću takođe. A ona je naš najveći orden. Određuje nas u tim danima kada i samo disanje osobe pored može biti pogubno za nas. Određuje nam strahove. Definiše maske koje ujutru stavljamo kada polazimo u svijet. I kao sjena, uvijek je korak iza, da nam pokaže koliko smo jaki i koliko možemo da živimo sopstvene ožiljke, iz dana u dan. Tada prijateljstvo dobija jedno novo značenje, tada je lijepo neka nova dimenzija.
„Ne mogu se pohvaliti nekim baš lijepim trenucima iz bolnice, upoznala sam doduše mnogo dragih osoba ali nažalost većina njih nije više među živima. Ima nekoliko njih sa kojima sam i danas u kontaktu, bilo je ponekad i smijeha i pričanja viceva, najviše se sjećam jedne večeri kada je jedna jako bolesna pacijentkinja pričala viceve, bila je u krevetu u zadnjoj fazi bolesti a toliko je sve zasmijavala da sam pomislila da neko dođe i čuje taj smijeh a natpis hematoonkolkogija pomislio bi da smo svi na nekim drogama.”
Rane k’o rane, nikada ne prestaju da bole. Strahovi žive. Strepnje se bude na svaku promjenu. Ali život se nastavlja, osmjeh ostaje. Naša Jelena to dobro zna. Sestra je njena najveća snaga, vjera najjače oružje.
“Sad pokušavam da živim i uživam u životu onoliko koliko je to izvodljivo. Ostvarila sam penziju, svako jutro kad to vrijeme dozvoli idem sa jednom prijateljicom u šetnju a onda svratimo negdje na kafu, to nam dođe kao ritual. Povremeno si priuštim i malo nekih promjena u smislu odmora. Zadovoljna sam, samo da zdravlje posluži.”