Prije nekoliko dana u javnost su izašle fotografije djece vezane za radijator u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece u Pazariću. Zgražavali smo se i dijelili fotografije, dok su se novinari takmičili koji će saznati više informacija i napraviti šokantniju priču. Kao da same fotografije nisu dovoljno strašne. Za dan ili dva medijska prašina se slegla. Neki od nas se još uvijek pitaju uveče kada legnu da li će neka majka svoje dijete sutra poslati tamo i moliti se da baš njeno čedo nije među vezanim. Ali smo se uglavnom okrenuli drugim temama: politici, NATO-u, kružnim tokovima i (ne)potrebnim mostovima.
Proteklog vikenda oženio se sin jedne od najpopularnijih pjevačica Srbije novijeg vremena. Htjeli to priznati ili ne, ona je bila zvijezda, koliko se na Balkanu to može biti. Svi mi smo u nekom periodu svog života razbili neku čašu ili zaplakali uz Kukavicu, Lepotana i slične balade.
Ali proteklog vikenda se oženio i jedan sin jedne majke. Brat jedne sestre. Nečiji muž. Zet. Unuk. Veljko. I bilo bi dovoljno da su tabloidi došli, fotkali, objavili, čudili se što neko žvaće kad jede, sjedne kad piški, otvara usta kad priča. Bilo bi dovoljno. U nekom normalnom svijetu. Ali ne i nama. Nama trebaju senzacije. Nekoliko dana poslije stravičnih snimaka u Pazariću i istovremeno sa glupostima koje nam rade naše vođe, mi smo svu pažnju usmjerili na svadbu jednog sina jedne majke. Zašto? Ne zato što je on Cecin i Arkanov sin, nego zato što smo mi izgubili kompas.
Cecina snajka je imala njenu vjenčanicu staru 20 i kusur godina. I?! Lijepa tradicija, makar isfolirana. Drugu haljinu za vjenčanje Cecina snajka je platila 1300 eura. Vrlo bitna stvar. Iznajmljivanje vjenčanice u Banjaluci je minimalno 400 eura. Torta je imala sedam spratova. Moja sestra je 2003. godine imala tortu na tri sprata. Ceca nije skidala osmjeh sa lica. Da li postoji majka koja je namrgođena na vjenčanju svog sina?!
I moglo bi se nabrojati još desetine gluposti koje su novinari tabloida, a kako čujem i direktnog prenosa vjenčanja, izrekli. A istovremeno, sve te gluposti su nečije uši i oči željno iščekivale. Zašto? Da li zato što nemamo soptvene živote pa se uljuljkamo u privid tuđih. Možda zato što nam je “puna kapa” problema pa nam treba samo hljeba i igara. A možda smo samo plitki i prazni kao odjek bosanske nanule na staroj kaldrmi – stvorimo buku ali ona potraje koliko i jedan korak.
Koliko smo nisko morali pasti da nam je svadba jednog Veljka bitnija od djece u Pazariću? Koliko smo malo pametni (da ne kažem glupi) kada nam ta svadba skrene misli i sa tema koje se tiču naše egzistencije? Koliko nam je svijest plitka da nedelju provodimo gledajući prenos nečijeg vjenčanja? Koliko smo “popucali” da mi se ljudi ne mogu načuditi što nisam znala da se ta svadba desila? A nisam, taj dan sam provela van kuće, bez interneta. Hvala Gospodu. Koliko smo malo pametni da drugim pjevačicama čestitamo što pljuju po toj svadbi, dok od sopstvenih događaja prave slične senzacije? Koliko smo malo pametni da ne shvatamo da time što gledamo prenos te svadbe tamo neko zarađuje na našoj gluposti?
Krivi smo mi. Krivi, jer tabloidi ne bi postojali da nemaju za koga pisati. I da ne postoje oni koji se dive ili pljuju po Ceci, Jeci, Dragani i ostalima.
Koja je naša šifra? Da li uopšte postoji definicija ovog poremećaja. Ili je dovoljno reći Balkan? Bosna? Srbija?
Glupi smo. Prazni smo. Puni smo samo ničega, i to ništa nastojimo popuniti maglom tračeva. Oprostite nam djeco iz Pazarića i sva druga djeco Balkana. Nismo vas dostojni. Nadam se da ćete od nas naučiti samo to kako ne treba. A da ćete sve drugo naučiti sami.
