Goga. Glasna djevojka iz čekaonice. Osmjeh koji mi nije bio jasan u tim danima. Ime sudbine, a ne osobe. Neka magla mi prekriva sjećanje svaki put kada pokušam da se sjetim našeg susreta. I zamagli mi i ovo malo zemaljskog vida koji koristim kada opisujem ljude. Pa je vidim srcem, onakvu kakva je njena suština – razdraganu, nasmijanu, iskrenu i plačljivu.
Goga je bila C. Onaj strašni C iz filma potkraj devedesetih, koji je jednom i zauvijek u naše umove usadio mišljenje da je leukemija neizlječiva. Da nekim pticama zaista nije suđeno da polete. Moja Goga je poletjela. Leti. Nisko i krilima slabašnim od padova, ali ipak leti. Već godinama.
“U bolnicu sam primljena 2007. godine. Prvo su izvozali po hirurgiji: žuč, bubrezi, želudac. Onda se neko sjetio da uradi i krvnu sliku poslije temperature 40. Krvna slika – šok. Leukemija. Prebačena sam na hematologiju u martu 2007. godine, gdje sam dobila 4 terapije, nakon čega sam primala terapije održavanja sve do oktobra 2008. godine. Onda recidiv. Pa transplantacija, prva.”
Ja sam imala transplantaciju matičnih ćelija. I mislim i danas da je to nenamjeran način života da čovjeka ponizi do krajnjih granica izdržljivosti. Da vas natjera da sopstveno tijelo molite za još jedan udisaj, klečeći na potpuno izderanim koljenima. Ona ih je imala dvije. Možda vam je sada jasnije zašto je moja malo više nego ostali.
Preživimo kročeći kroz život bezbroj trenutaka koji nas obilježe ili koje mi obilježimo na lijep ili težak način. Idemo glavom kroz zid, borimo se, smijemo u lice životu koji nam se krezubo smije i nastavljamo… i naiđemo na novi zid. Po nekom nepisanom pravilu.
“Jul 2009. godine, sestra mi je tada bila trudna. Ja sam otišla na nešto što je trebala biti redovna kontrola. Ostavili su me u bolnici. Do kraja decembra.”
Nove terapije, nova transplantacija, novi dani u sterilnom bloku. A sve već tako mučno poznato. Dan za danom, ista pravila po kojima smo gubitnici, lišeni slobode, dostojanstva i svih onih nježnosti koje bismo razmjenili sa voljenima. Na moje iznenađenje, moja nasmijana i hrabra Goca priznala je da iz bolnice nije izladugozila bez perike. Da dugo vremena pred svojim najmilijima nije stajala bez perike. Da je najbolnije od svega za nju bilo da svojom patnjom nanosi bol onima koji je vole. Simbolično, perika je za nju bila poveznica između ozdravljenja, vraćanja bolesti, ponovnog izlaska iz bolnice… i konačnog vraćanja u stvarnost bez C dana.
“Sjećam se, kada sam prvi put izašla iz bolnice, kada mi je kosa malo narasla pitala sam mamu šta da radim sa perikom. Rekla je da je ostavim, zatrebaće možda nekad nekome. Nekoliko mjeseci kasnije vratila sam se u bolnicu. Bila je u pravu, nekome je zatrebala. Kada sam konačno ozdravila i opet došla kući, ravno iz frizerskog salona gdje su mi sredili nekoliko cm kose koja mi je narasla, spakovala sam periku u kesu i bacila je svom snagom u rijeku. To je bio moj revolt, kao da sam rekla dosta mi je.”
Goga je blizu decenije ako brojimo dane u kojima živi naizgled običan život. Mi koji gledamo malo dalje i bolje znamo da je njen život sve samo ne običan. Takvim ga čine ponajviše rane, ožiljci, strahovi i predrasude na koje nailazimo svakog dana. Na svaku promjenu, neka od rana zaboli. Na svaku novu nadu, neki od strahova oživi. Naučimo živjeti s tim, ali ne prebolimo, nikad.
“Vratila sam se nekom svom životu od ranije. Završila fakultet. Izgubila ljubav. Ponovo je našla. Pustila kosu da raste. Donirala je. Suočila se sa istinom koju sam morala reći. I naišla na razumijevanje. Znam da nije lako nositi se sa nekim činjenicama i biti sa osobom koja je prošla što i ja i koja ne zna kakva budućnost je čeka, znam da je za mene sve naizvjesno, porodica, posao, pa i sam život. Ali vjerujem u čuda. I nadam im se, iako bol zbog toga ne postaje manja.”
Ja vjerujem u ljubav. I ni u šta drugo. Onu iskrenu, ponajprije Božiju ljubav prema ljudima. Ona vjeruje u čuda. Obe vjerujemo u taj naš sudbinski datum rođenja. I da smo stvorene za velike stvari. Za sretne četvrtke bijelog grada.
Za kraj priče o njoj, željela je da objavim njene riječi, njeno hvala onoj koja joj je više od sestre: “Tebi seko najviše hvala.Hvala ti što si mi spasila život, ne jednom nego dva puta. Znam da bi ti bila najsretnija da je i onaj prvi put bio uspješan, da ne prolazimo kroz sve opet i da ne doživimo i preživimo sve to ponovo ali još mnogo bolnije. Ne brini seko. Ko zna zašto je to dobro. Nije do tebe. Tebi dugujem sve.”