Moj strah od letenja je veliki. Ne onog avionskog. Strah me od letenja ljudskih umova. Od smatranja sebe važnim i jakim. Pogotovo me strah letenja sopstvenog uma i srca, dva zanesenjaka koja u želji da učine nešto veliko mogu pomisliti da su i oni veliki. A nisu. Mali su, kao sitan kamen spoticanja u iznošenim cipelama, koji žulja ali nastavljamo dalje. Dok nam ne prokrvare srce i duša. A onda se spustimo na zemlju. Upoznamo koliko smo mali. I upoznamo one koji su veliki.
O Biljani ću pisati prije nego je upoznam. Ne mogu je stići, ona je uvijek na točkovima, a ja sam samo jedna djevojka u cipelama skitaljkama. Njeno oboljenje se zove Spina bifida. To je jedino što je rekla o tome, jer samo to i zna. Sve vezano za bolest zna tek toliko da svoje stanje održava tako da živi i funkcioniše što bolje. Više joj ne treba.
“Imam 29 godina. Administrativno – pravni tehničar sam i student četvrte godine na BLC-u, Mediji i komunikacije, smjer novinarstvo i multimedija. Igram košarku u kolicima za košarkaški klub invalida „Vrbas“. Slikam na staklu. Ponekad pjevam, vokalni sam solista u gradskom tamburaškom orkestru i imam dvije pjesme snimljene, jedna u saradnji sa Miroslavom Janjaninom i jedna sa u aranžmanu Đordja Safnera, inače duet sa Davorom Šervelom. Takodje pomalo treniram streljaštvo.“
Njene fotografije ne govore u prilog invaliditetu. Čini mi se da stiže sve – studirati, raditi, trenirati, putovati, imati prijatelje. Invaliditet nije bolest, bar ga ona ne gleda tako. Ponekad je poteškoća, istina, ali mu ne treba pridavati na značaju i posmatrati ga kao veliki problem. Problem sa invaliditetom obično imaju oni koji ga nemaju, osim mentalno, koji ne prihvataju razlike u kojima i ustvari i jeste najveća ljepota.
“Moje stanje je takvo kakvo jeste i ja ga u potpunosti prihvatam, kao što neko prihvati da ima veliki nos, guste obrve, ravnu kosu i sl. Problem su ljudi koji imaju problem sa mojim invaliditetom i oni ga ne vide na takav način pa svakodnevno otežavaju funkcionisanje. U mom slučaju to se tiče arhitektonskih barijera, koje stvaraju ove barijere u glavi. Kada svi normalno prihvate da nismo svi isti, onda će se i te barijere otkoniti.”
Emocije su nam često najveći neprijatelji, postavljaju nam bezbroj pitanja na koja nemamo odgovor. Misli nam lutaju od nemila do nedraga i vode nas nekim opasnim stazama na kojima se obično spotaknemo o soptvene strahove. I nemar ljudi oko nas. Nemar prema nama i drugima. I tada ga vidimo jasnije, sa više ljutnje i osjećaja nemoći da išta promijenimo. Samo ostajemo to što jesmo: različiti… u mnoštvu isto tako različitih, tražeći svoje “normalno” i pazeći da ne taknemo “normalno” nekog drugog, dok se drugi ne trude učiniti isto za nas.
“Šta uopšte znači biti normalan, ili imati normalan život…za nekog je normalno onako kako on živi za nekog drugog nije, ali mislim da je to definisanje normalnog od srane nekog posmatrača nefer? Ja ne živim normalnim životom, ja živim ispunjen život stvarima i ljudima koje volim. Ja jesam drugačija, ali da li postoje uopšte dva ista čovjeka, svi smo drugačiji.”
Biljana nema misao s kojom se budi i odlazi u snove. Nema velike rečenice, obećanja i prijetnje samoj sebi. Misli su joj usmjerene prema ljudima i emocijama koje je u nekom danu srela i doživjela. Voli da mašta, jer ako ne mašta, nema šta da joj se ostvari. Budi se uvijek sa radošću i iščekivanjem, sa lijepim željama za sebe i druge. I ukoliko joj se nad život nadviju sivi oblaci, ušareni ih sa malo ružičastih misli, kao zalog za ono što dolazi poslije, kao obećanje životu i sebi da će se opet smijati. I pada. Kao i svi. Ali i ustaje, možda ne uspravno kao mnogi, ali jačinom volje koja može da je izdigne do neba.
“Svi mi padamo, mnogo i često, ali i ustajemo poenta je usmeriti se ka tome koliko toga smo dobrog uradili, koliko smo bremena premetnuli preko svojih ledja , koliko puta smo ustali , šta sve to imamo…Mnogo sam ljuta na neravnotežu u svijetu, na to što neko baca hranu, dok neko drugi umire gladan, trudim se ponavljati to svaki dan sama sebi, nečiji je nedosanjan san moj život, tako da je bezobrazno od mene žaliti se na isti. Treba težiti biti bolji , ne zbog toga da bi bio iznad nekog, nego da bi pomogao nekom da bude sa tobom rame uz rame.”
Mnogi su skloni mišljenju da osobe sa invaliditetom žive uskraćeni za mnoge stvari. Nasuprot tome, neki od nas misle da su oni ustvari vrlo često u prednosti. Mentalno i emocionalno. Jer nisu imali mogućnost izbora. Osim da biraju kako će se nositi sa životom koji im je dodijeljen. Ona je izabrala da živi. Da se takmiči sa sobom i drugima. Da u svemu tome uživa. I da druge oči kojima posmatra svijet budu one koje vide pozitivno. Stvar je percepcije, ne života.
“Kada Vam život donese nešto što niste sami birali, kada vam lupi šamar koji mislite da niste zaslužili, kada vam oduzme nešto, onda počnete gledati drugim očima i shvatite da sve što vam je oduzeto je zato što vam je pripremljeno nešto mnogo bolje. Da vas je taj šamar zaštitio od nekog mnogo većeg ili vas je probudio da vas ne bi pregazio voz. Ponekad nam se ne ispunjava sve što poželimo jer ne znači da je to uvijek i dobro za nas. Ne kaže se uzalud: dobro pazi šta želiš, možda se i ostvari.”
Snovi se ostvaruju. Kao i noćne more. Ali nas to ne sprečava da i dalje sanjamo. Do nebeskih visina. I probudimo najbolju verziju sebe. To je i želja mog današnjeg Heroja. Ona je žena. I sanja o porodici. Onoliko koliko je Bog bude smatrao dostojnom tog blagoslova. Dok se to ne desi, ona mašta. I živi onako umije. A umije najbolje. I do beskraja.