Život dijelim na onaj prije i onaj poslije udaje. Sretna sam što mogu reći da ovog drugog ima više. Već dvadeset i četiri godine sam udata. Kažu da sam po karakteru realistična. Vjerovatno su u pravu. Nisam nikada idealizirala svoj brak, niti svog muža. Najispravnije je reći da smo imali i lijepe i ružne trenutke. Blagoslov od života je to što je lijepih trenutaka bilo nebrojeno više od onih ružnih. On nema karakeristike idealnog muškarca iz mojih nedoraslih romantičnih snova. Nije nikakav heroj koji se zaštitnički odnosi prema meni. On je mnogo više od toga. Čovjek je koji je uvijek poštovao moju samostalnost, moje odluke bez obzira da li su me vodile u prosperitet ili greške. Cijenio je moju samostalnost, vjerovao je u mene i pomogao mi da izgradim samopouzdanje u svakom segmentu svog življenja.
Naš brak je obogaćen sa troje djece koje smo uspjeli da odgojimo u čestite ljude što sigurno nije u potpunosti naša zasluga jer mi izgleda da su u mnogim segmentima bolji i razumniji od nas. Tako i treba da bude i to me ispunjava srećom.
Patina koja se konstantno navlačila preko moje sreće bio je ogroman strah s kojim se do skora nisam znala nositi. Od prvog dana braka strahovala sam za bezbijednost svoga muža, a kasnije kada su stigla djeca i za njihovu bezbijednost. Plašila sam se nesreća, bolesti, tragedija bilo kakve vrste… Zvala sam, provjeravala, brinula na svako kašnjenje ili kašljanje. Nisam se plašila za sebe osim da neću stići da svojoj djeci pomognem da postanu zreli i samostalni ljudi. Kada se to ispuni jednog dana, sasvim je nebitno šta će se meni desiti. Ma neka su mi djeca i muž živi, zdravi i sretni i sve će biti savršeno.
I bilo je do prehtodnog maja kada je mom mužu dijagnostificiran rak grla. Život me je gurnuo na suočavanje sa najvećim strahom koji sam imala. Dugo vremena nisam smjela da pogledam tom strahu u oči. Tražila sam utjehu u promašenim dijagnozama, zamjenjenim nalazima, nesposobnosti doktora… Bilo šta bi dobro došlo što bi me probudilo iz tog ružnog sna. Opirući se dijagnozi, opirala sam se životu. Tvrdila sam da je problem mali, lako rješiv, da će se sve srediti uskoro i da ćemo nakon toga stvarno početi živjeti.
Tražila sam po internetu sve što mogu naći vezano za dijagnozu i nije zaista bilo bitno šta čitam. Čitala sam naučne radove iz oblasti klasične medicine pokušavajući da shvatim stanje bolesti. Čitala sam o alternativnim metodama liječenje i primjenjivala ih ukoliko su imali imalo smisla, a zapravo sam očekivala dan kada će se utvrditi da ništa od toga nije istina.
Ta bolest je teška sama od sebe, a organizam se dodatno oslabljuje biopsijom, operacijom i terapijama. Vidjela sam gubitak tjelesne težine, gubitak snage, bol i patnju. Prolazili smo kroz periode kada nije mogao da jede ili pije bilo šta. I šta sam ja mogla da uradim povodom toga? Mogla sam samo da ga držim za ruku, pokazujem mu ljubav, uslužim ga sa svim što zatraži, izdržim nekakve periode njegovih lomova i nervoze, dižem mu raspoloženje, bodrim ga, zasmijavam… Ali nisam mogla da ga izliječim u potpunosti.
Težak period oporavka je prošao i nalazi su nekoliko mjeseci bili dobri. Već smo počeli da se opuštamo uz nadu da smo dobili bitku. Krajem godine dobili smo novu šaku u glavu. Otkrivene su metastaze na kičmi. Ponovo se u naš život uvukao bol, patnja, gubitak kilaže, gubitak apetita, nesigurno hodanje uz štake i borba za goli život.
Dok je boravio u bolnici počela sam da se raspadam psihički. Kada mi je doktor rekao da su prognoze loše još uvijek nisam ništa shvatala. I dalje sam tražila nadu u pogrešnoj dijagnozi, lošem CT aparatu, snimku, bilo čemu. I tada je nešto puklo u meni. Prestala sam da se bojim. Nisam našla nadu, nego prihvatanje situacije u kojoj se nalazi moja porodica, situacije u kojoj se prije svega nalazi moj muž. Pogledala sam konačno tom strahu u oči i vidjela sam da smo došli do tačke u kojoj možemo samo dobiti.
Možemo da dobijemo trenutke bez bola koji su postali svjetlost u ovom tunelu. Radujemo se jutarnjim razgovorima uz kafu, sitnim stvarima koje su nekada prolazile pored nas, a sada su postale smisao života. Moj muž živi i, uz sve nedaće, sve češće ima trenutke u kojima je sretan i zadovoljan. Sada je tako. Ne znam šta nam donosi budućnost. Ni doktori to ne znaju pa kako bih ja mogla da znam. Ono što znam je da sada imamo priliku i muž i djeca i ja da uživamo u trenucima koji nisu teški i da se u meni učahurila ogromna snaga da te trenutke učinim još boljim. Teški trenuci su i dalje tu. Naiđu periodi bola i nervoze, trenuci u kojima pogne ramena i glavu u nemoći i šuti sav bol i jad s kojim se nosi. I tada kao i u prethodnim periodima mogu samo da ga držim za ruku, pokazujem mu ljubav, uslužim ga svim što zatraži, dižem mu raspoloženje, bodrim ga, zasmijavam…
Ne znam kuda nas to život vodi. Shvatila sam da se nezivjesnost nije pojavila onog trenutka kada je moj suprug dobio dijagnozu. Neizvjesnost je tu od rođenja svakog čovjeka pojedino. Na kraju, smisao se mora naći u činjenici da se sve buduće radosti i sve buduće patnje trebaju ostaviti toj budućnosti. Vrijeme za život, makar bio i težak, je sada.
Autor priče: Della Vida, nepoznati pretilac bloga, prijateljica po bolu i strahovima
