Za sreću od svega veću – dio II – ko su ljudi koji pomažu stvaranju novog života

Postoji legenda koja kaže da dok šijemo, heklamo, štrikamo ili kuvamo, radimo bilo šta rukama, u krajnji proizvod utkamo svoje misli i emocije koje su nam navirale tokom rada. Da li ste se nekada zapitali o čemu razmišljaju embriolozi dok stvaraju vašu bebu?

Ne znam da li postoji neko ko je svoj postupak vantjelesne oplodnje (VTO) doživio tako emotivno, preispitujuće i duboko kao ja. I to ne iz pravca pacijenta prema ljekaru ili postupku, nego razmišljajući šta je u mislima i emocijama onih preko puta mene: ginekologa, urologa, genetičara. Iz nekog razloga me je zanimalo šta oni misle i kakvog su raspoloženja dok barataju mojim genetskim materijalom. Ili bilo čijim. Ipak, stvaraju novi život, i to život koji ćete odgajati i voljeti do kraja svog života.

Zanimalo me je da li embriolozi postupak stvaranja novog života, tj. embriona, shvataju kao neku rutinsku stvar ili je to za njih čin u kom su svjesni kolika je vrijednost onoga što se nalazi ispred njih. Svi do jednog se slažu da neki poslovi nikada ne mogu biti rutinski i da se prilikom stvaranja novog života mora dati sve od sebe. Mi pacijenti se tokom procesa obično vežemo za ginekologe s kojima praktično živimo mjesecima, ali embriolozi su ti čija je stručnost zapravo kruna kompletnog postupka VTO.

Ipak, za njih same, najemotivniji trenuci jesu neke druge, malo teže situacije, iako je činjenica da su oni ti koji na neki način prvi ugledaju našu bebu iznad svega:

“Koliko god da se trudimo da budemo jaki, težak emotivni trenutak svima nama jesu pacijenti koji nam se javljaju sa onkološkim problemima. Poslednjih godina nam dolaze mladi ljudi, koji usljed nekog onkološkog oboljenja, dolaze u našu ustanovu kako bi obavili zamrzavanje spermatozoizda i tako sebi, potencijalno osigurali priliku za potomstvo. U takvim situacijama čovjek ne može biti kamen.”

Kada je riječ o ginekolozima, polje humane reprodukcije je logičan slijed njihovog daljeg usavršavanja i napredovanja. Nakon iskustava u klinikama gdje su započinjali svoju ljekarsku karijeru i suočavanja sa različitim problematikama, postupak VTO za njih je predstavljao profesionalni izazov, a rođenje novog života i srećan par koji je dobio priliku da se ostvari kao roditelj nagrada uloženog znanja, truda i rada.

Da ste prije deset godina nekog studenta bilogije ili psihologije pitali čime bi želio da se bavi, odgovor vjerovatno ne bi bio ebriologija ili savjetovanje u postupku VTO. Danas, neki takvi studenti smatraju da rade najljepši posao na svijetu – posao stvaranja novog života i pomaganja da do njega dođe. Istina je, kako i sami kažu, da je taj posao težak, da zahtijeva dosta truda, odricanja, rada, da ima svoje tužne trenutke neuspjeha, ali kada se sve posloži, sabere i oduzme, i dalje je najljepši mogući. Jer život, život je najveća i najljepša tvorevina koju je Bog za nas odredio. I kada vam da privilegiju da mu u tome pomažete, vjerujem da postoji malo stvari s kojima se to može porediti.

Ono što mene, kao nepopravljivog patriotu, posebno raduje jeste da se među Medico-S embriolozima nalaze “naši” ljudi: “Tokom prvih godina od osnivanja ustanove, za rad embriološke laboratorije bili smo prinuđeni da angažujemo profesionalce iz Srbije i Slovenije. Sa namjerom da pružimo priliku studentima Prirodno matematičkog fakulteta, odsjek biologija, raspisali smo konkurs i primili najprije jednog, potom i drugog diplomiranog biologa, koju su svako u svojoj generaciji bili među najboljim studentima. Oni su svoje znanje sticali uz starije kolege, te se kroz dalje školovanje usavršavali na regionalnim i evropskim univerzitetima. Svaki od njih je u međuvremenu stekao i sertifikat od strane Evropske asocijacije za humanu repodukciju, a u međuvremenu nam se pridružilai koleginica koja je doktorirala na Mendel University, Brno , Češka Republika. Naš psiholog je, takođe, jedan od najboljih studenata Filozofskog fakulteta, odsjek psihologija, koja je magistrirala na tom fakultetu upravo o temi koja je vezana za pacijente u postupku VTO.”

Vrijeme koje sam provodila sa svojim ljekarom u ZU “Medico-S” naučilo me je da nisam samo ja ta koja želi tu bebu. Žele je i oni. Osjetila sam to i vidjela na licu doktora, tehničara, svih nekih ljudi koji se bavili mojim začećem do kog nije došlo. Niti jednom nisu rekli žao nam je, završili smo. Uvijek je bilo još nekih opcija, još nekih ideja, još nekih prilika.  Kod ko zna koje po redu ja sam odustala, jer mi je tijelo davalo signale da je za ovaj put dosta, da u njemu tako izmučenom i istrošenom nema mjesta za novi život.  Oni su rekli da je to u redu. I da se vratim kad budem spremna, jer nada uvijek postoji.

“Ono što uvijek kažemo svojim pacijentima jeste da nema čarobnog štapića. Ipak, važno je istaći jednu bitnu stvar: ako neko zaista iskreno želi da postupak uspije i da dođe do trudnoće, osim samih pacijenata, to je onda tim koji to radi. To je prvenstveno ogledalo našeg rada i naše profesionalno usmjerenje, a svaka rođena beba čini naš tim čini srećnijim i našu Medico-S porodicu većom.”

Velika istina jeste da čarobnog štapića nema. Ali istina je i da u svakom od nas ima puno čarolije. Da li ćemo je pronaći u sebi, zavisi samo od nas samih, ali čarolija u nama postoji.

Ja imam običaj da je zovem vjera.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

one + 15 =