Ona. Ime joj i danas teško izgovaram. Iako je prošla godina i nešto otkako se preselila najdražoj u zagrljaj – majci svih nas, Bogorodici. Ponekad mi se čini da je Nju voljela više od svega što je na ovom privremenom svijetu imala. Možda je znala, možda je uvijek predosjećala da će joj godine ovdje kratko trajati. Da će u Njenoj milosti boraviti vječno. Jer znam da tamo i jeste.Pisati o onima koji su otišli jednako je teško kao i pisanje o onima koji su ostali. Odgovornost je ista, ukoliko vjerujete da ćemo jednom svi na isto mjesto, istom sudiji koji oprašta. I jedni drugima. Zato sam ovo odlagala iako sam željela te redove posvećene njoj. Iako mi je bezbroj rečenica naviralo danima i mjesecima. Jer nisam znala kako, koji je pravi trenutak i da li ću znati da je opišem. Onda sam shvatila da neću. Ali da ipak moram pokušati.
Bila je proljeće. Znala je da nasmije, obraduje, uvrijedi, galami sa razlogom i bez njega… ali je uvijek dolazila, unosila u vas nešto čemu niste znali ime i odlazila prije nego shvatite da je i bila tu. Tako je otišla i iz života – prerano. I ostavivši neizbrisiv trag.
Nebrojeno puta sam se naljutila na nju. I oprostila joj svaki put. A onda je ona oprostila meni što sam se naljutila. I sve je bilo u redu. Nebrojeno puta sam “bjesnila” zbog njenog karaktera, nepromišljenosti, a ponekad i zbog svog nedostatka hrabrosti da napadnem sve i svakoga ko se usprotivi mojim vjerovanjima, kao što je ona to znala. Ali je i dalje sve bilo u redu. Jer to je bila ona, ona koja se ljuti i zaboravlja u istom minutu. Sjećam se tog glasa, svakog slova i kako je ponekad čudno izgovarala neka slova. Sjećam se njenog predstavljanja “ime-nadimak-prezime” i nastavka “nađi me na fejsu, da pišemo i tračamo doktore”. I čuvenog prepjeva:
“A šta može limfom meni,
šta mi može šta mi sme?!”
I njoj limfom nije mogao ništa. Napadao je. Branila se. Dok na neko bolje mjesto nije otišla zbog sasvim drugih stvari. I vjerujem, jer je i sama poželjela. Jer Heroji odlaze kada oni to požele.
Ako bih je opisivala riječima namijenjenim običnim ljudima, rekla bih da je bila žena u tridesetim godinama, majka dvije djevojčice, supruga jednog Gorana, radnik jedne administrativne sližbe grada, oboljela od limfoma, liječena, izliječena, ponovo oboljela. I da je otišla.
Kada je opisujem onako kako ja to želim i jedino znam – srcem, kažem da je bila neko ko je kuvao supu puno radno vrijeme, da se ne sjećam da li je pila kafu sa šlagom ili mlijekom, ali znam da je mnogo voljela, da je jela “slaninicu bijelu sa jednom crtom”, nosila šešir prečnika metar i bila hodajući zaštitni faktor od sunca. Bila je i sve što jedna osoba u svom ovozemaljskom životu može da bude: žena, majka, nečija ljubav, borac, galamdžija, sestra (a po snazi ponekad i brat), zadovoljna i razočarana, pobjednik i gubitnik, sretna i uplakana, zdrava i bolesna, pristojna i neotesana, živa… i ona koja više ne diše. Ali živi u našim sjećanjima.
Meni je podarila najvrijednije što čovjek može da dobije: prijatelja, dio jednog neobičnog trojca koji i danas postoji okrnjen za tu energiju koju niko od nas nije mogao da shvati. Ali smo je voljeli. I prelazili preko svega što bi rekla ili uradila. Jer to je bila ona. Aleksandra. Saška.
Ovo je moj način da joj kažem hvala. I da je pitam kuda je toliko potrčala da ode, mogle smo bar još malo da se družimo, prepiremo, ne shvatamo i volimo. Jer u tome smo bile odlične. Najbolje.